J’slav i drugi zarobljenici

U Bosni i Hercegovini čovjek je veoma jeftin, a intelektualac još jeftiniji.
Autor: Nedim Jahić

Kod potonjeg, sposobnost preispitivanja je dalekosežnija, a samim tim i mogućnost lakšeg kontra-argumenta bivšim stajalištima svoje sopstvene „veleumne“ priče. Intelektualac, nakon što ga kupite po bagatelnoj cijeni, suštinski pomiješa pojmove, pa zaboravi prvobitnu svrhu njegovog dolaska pod vaše krilo, te se veoma brzo baci u zabludu da je tu iz ideala, principa ili čistog prkosa prema „licemjernom građanskom društvu“, kako Oni to danas vole tako reći.
Takav čovjek može biti poprilično opasan, jer za razliku od svog gazde – gospodara izgubljenih rečeničkih sklopova, on zna sažeti svu naopakost zastupane ideologije u veoma jasnu i preciznu konstataciju, a kako takav nastup unosi strahopoštovanje među polupismeno plemstvo i puk, njegova glupost sija daleko i visoko na nebu, u nju se svi uzdaju i prema njoj hode.

Rječiti relativiziraju, njihove paralele nemaju granica, a na pitanja nikada ne daju odgovore, već ih vraćaju i razvodnjavaju promašenim postavkama, pa bi tako mogli u nedogled, jer na poremećenoj akademiji nacije, takvi – „pametniji“ nikada ne popuštaju, posebno ne ako bi zbog toga mogao završiti na drugoj strani spoznajne ose.

Ne shvatajući pojmovno odgovornost pred građanima, oni žongliraju tezama i pokušavaju izglasati za laike, svakog onog ko ne razumije njihov smrtonosni skok u provaliju totalitarnih, jednoumnih poklonika linča svakog dovoljno nezavisnog, slobodnog i samosvjesnog kritičara. A njihovo dostojanstvo je i dostojanstvo nas samih, jer su se progurali kroz mase i doprli do autoriteta počasnih govornika, čiji glas kada se čuje, nastupa muk, jer zabunismo one što daju znanje i one što donose strahovanje.

Dok studenti demonstriraju bunt u svrhu zaštite osnovne egzistencije, između njih glave guraju neki novi, jeftini i laki, svježije verzije stare provjerene robe, što šuti kad ne smije šutiti, a govori kad ne treba glas ispuštati. Na sve strane rupe pogane inteligencije, zloupotrijebili su pamet za vlastite intencije.

U društvu nezrele demokratije, slabe kupovne moći libertina, niske stope čitanosti filozofije prosvjetiteljstva, gdje se narod čudi samom sebi već dvije decenije, a „buntovnici“ se ibrete na okruglim stolovima bez preuzimanja stvarne odgovornosti i dalje se pitajući „šta je nama naša borba dala“, zemljom vlada sila i strah. Ima li iko u ovoj zemlji, da je istinski, onako bez trena propitivanja, sa punom moralnom težinom, u stanju izreći ono teško Rundekovo „Ja sam slobodan.“, nasmijan i sretan?

Autor Nedim Jahić “Bezdomni” rođen je 1989. godine u Sarajevu.
Student je Pravnog fakulteta UNSA.