KO SE BOJI MRTVOG SRĐANA ALEKSIĆA!?
Srđan je igrao Hamleta i bezbroj uloga u najjačem amaterskom teatru bivše Juge. Bio je proglašen i najboljim glumcem tadašnje zemlje, na festivalu festivala u Trebinju.
Bio je i uspješan plivač.
Kratko rečeno, uzoran i jaran.
Piše: Blažo Stevović, Trebinje
Pokušao je shvatiti ono što čojstvenici ne shvataju, suštinu ratne uloge – barem one oficijelne. Nije uspio.
Umjesto toga, slijedio je onu staru izreku iz Crne Gore, odakle potiče: ČOJSTVO JE BRANITI DRUGOGA OD SEBE.
Mada Srđan nije nikoga napao, osjetio se prozvanim i pozvanim da pred onima koji su bili nečojstveni žrtvuje svoj život za Alena, tada mrsko ime u Trebinju.
Zašto je i danas Alen mrsko ime u Trebinju i ko to mrzi Srđana i da li je od devedesete Trebinje u balzamovanom stanju šovinizma, njegovanja zločina i nečovječnosti!?
Jeste! A da nije, Srđan bi bio simbol današnjeg suočenog Trebinja, a Alen čovjek od krvi i mesa, kao što je to bio i prije rata.
Nažalost, u Trebinju rat jos uvijek traje. Članovi ratnih štabova su još uvijek vlast i moć i namjerno opstruišu suočavanje Trebinja sa zlodjelima.
Srđana se boje i mrtvog, iako je on živ kod nas, smijem reći normalnih ljudi, kao simbol čojstva i junaštva što bi rekao Marko Miljanov.
Analizirajući strah od Srđana, dolazimo do zaključka da je, kad bi bilo kako treba i mora biti, onda bi trebinjska lokalna vlast priznala teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Došlo bi do samoosuda iz percepcije balzamovanih ratno-mirnodopskih vlasti. Opet bi mi, da još jednom kažem normalni, pohvalili to kao čin uzvišenog pokajanja i traženja oprosta.
No, bilo – ne bilo Srđanove ulice u Trebinju, on je trajno sačuvan u srcima svih ljudi koji znaju šta je čast, obraz, žrtva, ljubav i sve ono što krasi čovjeka kao čudo dobrote, a ne čudo zla.
U tom smislu, zlo činiti a dobru se nadati nije preporučljivo nikome, pa čak i onima koji su sramota Trebinja i koji će kad-tad položiti račun “pred bogom i narodom”.
Sudovi i zatvori čekaju kukavne heroje zla, dok Srđana čeka vjekovna slava i čast.
Hvala ti Srđane!
25. 02. 2010 at 12:58
Slava mu i hvala! Ponosi se Trebinje što si imao tu čast da je Srđan bio tvoj građanin!!!
25. 02. 2010 at 13:26
Ne kontam, sta se desilo?
25. 02. 2010 at 17:09
Covjek ostaje covjek ,to si dokazao
RIP
25. 02. 2010 at 19:04
Ne kontam ni ja sta se desilo. Tekst je bas nejasno napisan :/
25. 02. 2010 at 20:41
Bio je čovjek prije svega.
R.I.P.
26. 02. 2010 at 09:21
Moze li neko nama koji nismo iz Trebinja pojasniti o cemu se radi? Kontam da je ovaj mladic dao svoj zivot za nekoga i za nesto…..
26. 02. 2010 at 10:50
Osoobno poznajem gdin-a Blažu Stevovića,pa njemu i njegovim istomišljenicima(glupo je što naglašavam-ali takvo je vrijeme)pravoslavne vjeroispovjesti,čestitam na poštenju,dosljednosti,čojstvu i junaštvu specifičnom za hercegovce.
Ovo je rijedak glas razuma da se čuje iz jednog dijela naše države.Nadam se,čak šta više, siguran sam da glasova razuma ima još,ali da se za njih ne zna.
26. 02. 2010 at 19:20
I treba da se cuje i da se nikad ne zaboravi ovaj mladi momak i njegov gest.
Za oni koji to ne znaju a koliko sam ja razumio Srdjana su kundacima isprebijali ekstremsti radovana Karadzica kada je pokusao da zastiti prijatelje muslimane od cega je posle umro.
Nije Srdjan jedini koga bolesni nacionalizam nije poneo.
Nisu srdjana ubili Srbi, njega su ubili ne-ljudi a njima je svejedno da li ubijaju muslimana, Hrvata, Srbina ili bilo koga drugog.
Ne poistovjecujmo ekstremiste i ubice sa cijelim narodima, narocito ne sa nama u Bosni.
neka mu je vjecna slava i hvala.
26. 02. 2010 at 19:25
Ima takvih i slicnih slucajeva na svim stranama u cijeloj nasoj Bosni i Jugoslaviji ali se o njima ne prica javno jer mediji ne zele tako.
Mediji predstavljajmu sadasnje politicare a oni zele mrznju jer samo tako mogu ostati na vlasti.
27. 02. 2010 at 10:40
Zoran@: slazem se da su srdjana ubili ne ljudi, ali prije svega neljudi koji su mrzili sve one koji nisu bili kao oni pa su u ovom slucaju i Srdjana smatrali izdajicom jer je branio Muslimane.
nece oni ba ubiti svakoga, samo onoga koga mrze, a zna se koga mrze.